Namcor
Kao dete sam se cesto pitala zasto se odrasli ljudi ne smeju tako cesto kao ja i zasto su veci deo vremena duboko zamisljeni. Sada, sa 23 godine zivota iza mene, mislim da znam odgovor koji me toliko zanimao. Volela bih da ne znam. Nisam ga ni trazila, sam se nametnuo. Vec sa 10-11 godina, skapirala sam da stvari u zivotu i nisu bas onakve kakvim sam ih zamisljala. Vise od icega, fasciniralo me letenje. Sanjala sam o tome da jednog dana budem pilot. Polako, ali sigurno, uvidela sam da nema teoretske sanse da postanem pilot. Zasto? Zato sto nemam "pisu"(da izvinete na izrazu). Ne umem drugacije da opisem razlog zbog koga ipak, eto, danas nisam pilot Kad sam prezalila sruseni san, dala sam se u potragu za nekim drugim koji je ostvariv. Volela sam da crtam. Bila sam dobra u tome. Iz toga je nikao i moj drugi san. Odlucila sam da mi to bude zivotni poziv. Srecna sto sam pronasla sebe, zivela sam po planu sve do zavrsetka gimnazije. Kad bi me neko pitao na koji cu faks, kao iz topa bih odgovorila-"FLU". Na taj odgovor, ljudi bi se zamislili na tren, a onda mi prijateljski savetovali da upisem nesto drugo. Kao razlog bi navodili to da se od umetnosti ne zivi, da danas to vise niko ne postuje...ustvari, na blag nacin su mi saopstili da necu imati 'leba da jedem ako ostanem pri toj odluci. U dubini duse, ja sam vec znala da je tako. Znala sam i da mi je konkurencija za upis ogromna. Znala sam i za glasine da su neka mesta na fakultetu vec unapred "rezervisana". Znala sam i da ne smem da dopustim da zavrsim fakultet od kojeg necu moci da zivim, jer nisam od onih koji imaju "pedigre". U moj san se uselio crv sumnje...ali i dalje sam sanjala isti. Odlucila sam da pauziram godinu, da bih se bolje spremila, a i da bih radila i zaradila za faks, jer primaju samo 10 studenata na budzet. Znajuci za "rezervacije", kapirala sam da su mi sanse da budem medju tih 10 studenata 0.1%. Ciljala sam tesku metu, ali sam se oslanjala na dobro oruzje. U medjuvremenu, radila sam svakakve sezonske poslove za omladinu. Malo sam se opustila, pa i nisam uspevala da ustedim mnogo. povukli su me izlasci i drustvo...ali jednom se zivi. Mora nekad i da se uziva, zar ne? Svaki put kad bih uzela da crtam, crv sumnje mi nije dao mira. Da li ima smisla? Sta ako stvarno ne budem mogla da zivim od toga? Desavalo mi se da bdim nad praznim papirom sa borama "hejterkama" na celu i razmisljam. Onda samo skapiram-"U jebote, pa ja sam postala kao odrasli!" Nije mi vise sve toliko smesno kao ranije i sve cesce mi misli okuju brige. Auuu, pa ja sam odrasla. Sta sad da radim? Ali...zar vec? Nisam jos spremna da odrastem. I na kraju pomirenje sa cinjenicom. Skraticu pricu, da oni koji citaju ovo, ne naprezu oci za dzabe. Nisam upisala FLU. Zasto? Jer ono dete u meni koje sanja, nije moglo da pobedi surovu realnost. U narednim godinama sam stigla da se razocaram i u ljubav. Nema princa. Sve same jebene zabe! Svi hoce isto. Svi mi znamo sta...da ne pisem bezveze. Ok, to je normalna ljudska potreba, ali niko od njih ne zeli nista platonski, nikakvu iskrenu ljudsku bliskost. Ljubav im sluzi kao mamac, ne bi li samo i jedino dobili "to nesto". Ne daju svoje, a uvek jebeno hoce tudje. Zaljubljenost je kvarljiva roba, a ljubav retka ptica. To je tuzna istina na tu temu. Trebalo bi zabraniti bajke sa onim "ziveli su srecno do kraja zivota", da deca ne zive u zabludi. Zasto uopste pisati o tome...ova slova nece nista promeniti. Sledece razocarenje je bilo u prijateljstvo. Zavrsilo se prijateljstvo dugo 10 godina. Nas dve smo delile i dobro i zlo. To je bio onaj tip prijateljstva u kom smo mogle da citamo jedna drugoj misli na osnovu izraza lica. Bila mi je kao sestra koju nisam imala. Smatrala sam je clanom porodice. Ni sama ne znam kako je sve pocelo. Odjednom, nas odnos je zahladneo. Tek tako, kao grom iz vedra neba. Sve manje vremena smo provodile zajedno. Ona je sve vise vremena provodila sa ljudima kojih smo se ranije zajedno gnusale. Kad god bi se videle, osecaj je bio vestacki, kao da sedim sa strancem. Nisam vise znala o cemu da pricam sa njom. Nadala sam se da je to samo faza. Nazalost nije bila. Sve cesce me je lagala ili "ispaljivala" zbog ljudi koje ranije, navodno nije gotivila. Nakon godinu dana "cekanja da prodje", shvatila sam da jednostavno nece proci. Zavrsilo se tek tako, bez razgovora i meni poznatog razloga. Nakon toga, postala sam malo nepoverljiva prema ljudima. Kako i ne bi? Kad tako nesto dozivis od nekoga ko ti je medju najblizima proteklih 10 godina, kako onda, za ime sveta, da verujes strancu??? Eto, tako nastaje jedan namcor. Bar u mom slucaju. Sigurno ima bezbroj varijacija na temu. Nije mi zivot doneo samo lose stvari tim dogadjajima. Mislim da sam se "iskalila". Vise nisam naivno detence. Ne zavrsava mi se post glupom frazom "ko zna zasto je to dobro", iako je prikladna za ovaj tekst. Bitno da sam nabacila oklop, pa me stvari manje pogadjaju nego pre. Morala sam tako. Da bi ono dete u meni sto sanja snove opstalo uprkos oluji zvanoj ZIVOT. Mozda nisam ostvarila snove, ali nikad nije kasno za to. I dalje crtam zato sto volim. Bar za to mi ne treba papir na kome pise da umem to da radim da bih se time bavila. Jos uvek nisam naucila da letim, ali kad god avion nisko proleti, osecam ono decije ushicenje. I dalje sam idealista, ali ne dozvoljavam da mi svako dotakne dusu. To je rezervisano za one ljude koji budu umeli da se probiju dobrotom i da vide sta je iza zidina koje me cuvaju od bola.